Petica za srećan početak

Obično pred kraj školske godine obogatim svoj literarni kutak nekom novom pričom o događajima koji su obilježili proteklu godinu. Ovog puta napravila sam izuzetak – pisala sam o nečemu što će se tek desiti kad zvono oglasi da je završen i posljednji čas za ovu školsku godinu.

 

Još na proslavi Dana škole, saznala sam da će ove godine početi izgradnja nove škole. Svi su tu vijest primili sa oduševljenjem, osim mene. Osjetila sam tugu što će stara škola biti srušena. Možda će to nekome biti čudno, ali ja to stvarno osjećam. Iako je mala, stara i dotrajala, zračila je toplinom. Nas - učenika ima puno, ali nas je sve primala raširenih ruku. U njoj smo napisali prva slova, upoznali svijet brojeva, naučili najvažniju lekciju - o drugarstvu. Krije ona i mnogo tuge, suza, ali mnogo, mnogo više smijeha i radosti. Ispratila je mnoge generacije učenika. Neki su od njih postali: doktori, profesori, advokati, uspješni sportisti. Zbog svega ovoga, ja mislim da je moja škola mnogo veća nego što izgleda. Kad bi bilo moguće smjestiti je u muzej! Ali, znam da takav muzej ne postoji. Ili možda ipak postoji - u mom srcu!


Sigurno će nova škola zablistati u svojoj ljepoti - prostrana, sa mnogo boljim uslovima za rad. Ali u meni će uvijek ostati skrivena tuga zbog one koja je dopustila da bude srušena da bi se na njenim temeljima izgradilo nešto ljepše, bolje. Nadam se da će i nova škola zračiti toplinom jer samo tako će uspjeti osvojiti moje srce.


Na kraju, imam jednu želju, možda pomalo neobičnu. Želim da u novoj školi prva ocjena u dnevniku bude petica. Nije bitno da li će biti moja, ili nekog od mojih drugara. Važno je da bude upisana, jer bila bi to za sve nas najljepša čestitka za srećan početak.


Ana Glavanović, V-1
 

 

Učenici