Izgubljeno lane

„Bio je to lijep jesenji dan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

       Kod mene u goste došli su rađaci iz Beograda. Svakoga dana smo se šetali. Jednoga dana odlučili smo da odemo na Sedlo. Dok smo tu sjedjeli i uživali u ljepotama Durmitora vidjeli smo jedno lane. Ovo lane kao da je bilo preplašeno, pobjeglo je od nas. Došla sam kući i ispričala bratu i roditeljima da sam vidjela lane. Zamolila sam brata da krene samnom da vidimo da li će lane opet doći. Ponijela sam mu hranu. Tako je i bilo.
Počele su padati kiše. Par dana nijesam mogla da posjetim to prelijepo lane. Kada sam ponovo krenula u potragu za njim, njega više nije bilo. Ispod stabala u gustoj šumi, naišli smo na tragove gdje je ono ležalo. Plašila sam se i pribojavala da bi ga vuci mogli pojesti, jer je bilo veoma maleno.
Svaki dan odlazila sam da ga tražim ne bi li se uvjerila da je živo. Ali od njega ni traga. Ubrzo smo sreli lovce. Moj brat ih je upitao da li su vidjeli moje lane. Oni su nam objasnili da je to šuma i planina i da je ona puna razne divljači. Među njima je najviše vukova, koji na ovako hladnim danima mogu pojesti lane.
Krenuli smo kući sa tugom i strepnjom da li će naše lane živeti i dalje ili će ga vukovi pojesti. I dok sam išla sa suzama u očima, brat me je povukao za rukav i pokazao lane na obližnjem proplanku. Bila sam presrećna ...“

 

Vesna Andesilić III 1