Most kao inspiracija pjesnika
Je li to nad ambisom ptičiji let
Između dva grebena, dvije stijene?
Tanak, lak, drhtav most
Lebdi između oblaka i mene.
Je li to korak naš u ljetnjem kamenjaru?
K´o da je orao preletio od zida k zidu
I prenio na krilima
Seljačiće što u školu idu.
Ta vitka, usamljena magistrala u divljini
Uzdignuta, istanjena djevojačka obrva
Iznad nemirnih očnih padova
Sa lica naših ilica i gradova.
Taj zamah naš u kamenu, u praiskonu
Brid misli, luk snage, grč mišica
I ta Tara u ponorima, dolje,
Izubijana, modra, vječna prkosnica!
Lomi se, ruši niz vrletno stijenje
I ne znaš je li to ona il´ polegla hajdučka trava
Što pred vjetrovima, u dubinama
Drhti i poigrava.
Zelena je k´o da je sve lišće gora
U sebe upila
Bijela je k´o da je sve gorske snjegove
U sebi otopila.
