Nagrađeni rad
Kako si -? Je l' stiglo proljeće u Novi Sad? Dugo nijesi dolazila i ovdje se puno toga promijenilo. Iznenadila bi se. Imanja oko tvoje vikendice nijesu više pusta, tu je nastalo cijelo naselje. Sad je tu puno novih kuća, raznih, slatkih manjih i većih, divno sređenih... Ali, vjerujem da ih posjeduju ljudi sa strane. Jer, znaš, dosta je novca potrebno da napraviš kuću. A roditelji nekih mojih školskih drugova, i neke moje komšije, ljudi s kojima živim i koje viđam svakog dana, neki od tih ljudi nijesu čak ni zaposleni.
Sjećaš se Ive, male plave cure iz kuće do moje, koja nam je uvijek pričala najbolje viceve? i ona se promijenila. Njen tata, čika Sava, radi, radi dugo, kod kuće ga ona, njena mama i mlađi brat, Dušan, čak rijetko i viđaju. Radi i vikendom, ali, ne prima platu. Gazda mu svakog dana kaže da nije zaradio dovoljno da mu plati, i tako već skoro godinu dana. Ali, čovjek se ne usuđuje da napusti posao. Ovako, čovjek se bar nada da će uskoro biti i za njega, za Ivu i Duleta.
Iva nije išla sa nama na ekskurziju. Kada smo se vratili iz Kotora, nijesam smjela da joj pokažem fotografije. Znala sam da će biti tužna. Više se niko ne druži sa njom kao nekad, a ni Iva ne može sa svima nama da provodi toliko vremena... Teta Ana, njena mama, počela je da sređuje te nove vikendice i od njene nadnice žive. Kad se i ona, ne tako rijetko, zadrži cijeli dan, Iva mora da čuva Duleta, da mu pomaže oko škole i da spremi ručak za njih dvoje. Kasno uveče radi svoj domaći. Ujutru na časove dolazi umorna, ali uspijeva. Cijeni ono malo što ima. Ja joj se divim.
Jer, znam da ima, svakako, i onih čiji roditelji jako dobro zarađuju, drže svoje firme, ili rade za uspješne, velike kompanije, fabrike, preduzeća. A oni, oni nijesu svjesni koliko su srećni . Njima su odlazak na ekskurziju, ljetovanje i zimovanje, sasvim normalne stvari, stvari koje se podrazumijevaju. Ne vode računa da li će isprljati duksericu, pocijepati patike – ima ko da opere, kupi nove. Redovno izlaze u kafiće, mijenjaju mobilne telefone... I opet, opet nijesu zadovoljni. Žele još nešto. Žele više. Žele bolje. Žele novije. I ne pomišljaju na to koliko bi Iva bila srećna samo da njeni roditelji imaju dostojanstvene radne uslove. To nije fer, to je tako suprotno od onoga što je ispravno, trebalo bi svi da budemo ravnopravni.
Sjećam se, dok je bilo snijega, Dule se sankao, pao i povrijedio ruku. Morao je na snimanje. Ali, zdravstvena knjižica mu nije bila ovjerena. Čika Savi gazda nije plaćao ni osiguranje. Čitala sam o tome u novinama, znam da mora. Sigurno si i ti u školi učila o Deklaraciji o ljudskim pravima, usvojena je u Parizu, 1948. godine, i skoro sve zemlje su je prihvatile. Pravo na rad, zaradu i osiguranje po njoj i zakona o radu, koji takođe svaka zemlja ima, spadaju u osnovna ljudska prava. Čika Sava je morao da pozajmi novac da Dušanu plati snimanje i liječenje. I to nije jedina posljedica neplaćanja osiguranja. Za nekoliko godina kad čika Sava bude htio da ode u penziju, to pravo će da ostvari mnogo teže i uz mnogo manja primanja nego da je njegov gazda redovno uplaćivao utvrđeni iznos.
Često razmišljam o tome kako bi Iva i njena porodica živjeli mnogo bolje, kako bi bili mnogo srećniji, kako bi Iva ponovo bila ona stara, vesela komšinica i drugarica iz odjeljenja, da se poslodavci brinu o uslovima pod kojim čika Sava i teta Ana rade. Da im plaćaju osiguranje, da poštuju radno vrijeme i njihovo pravo da nedjeljom odmaraju i budu kod kuće sa svojom djecom. Da ih za nagradu što dobro obavljaju svoj posao samo na jedan vikend pošalju sve zajedno na more.
Da im plaćaju prekovremeni rad, i da se, prije svega, prema njima odnose sa poštovanjem, kao što treba da se odnose prema svakom čovjeku, i svakom radniku, zato što je tako ispravno i moralno, a onda i zato što tako zakon nalaže.
Sigurna sam da se slažeš sa mnom da bi to bilo jako lijepo. Vjerovatno i ti znaš nekog ko je u sličnoj situaciji kao Iva. Nije malo porodica koje tako žive. Još negdje nečiji mama i tata rade pod ovako teškim uslovima. Još neko bi volio da zaradi srazmjerno svom uloženom trudu i da svojoj djeci obezbijedi bolje uslove za odrastanje. Za školovanje, za one sitne želje, čije ispunjenje tako mnogo znači za normalan, lijep život.
A sve to nije tako teško izvodljivo. Samo treba da budemo ljudi. kad neko nekoga zaposli, o njegovom životu da razmišlja kao o svom, njegov rad da vrednuje kao što vrednuje svoj.
Nadam se da ćeš se ti, i svi oni koji ovo razumiju, zajedno sa mnom postarati da podstaknemo i ostale da počnu da vode računa o tome. I nadam se da ćeš uskoro doći ponovo! Očekujem tvoj odgovor!
Puno prozdravi svoje!
Minja
Minja Grbović, VIII – 1
Ovaj rad je dobio drugu nagradu na konkursu Pošte Crne Gore na temu ,, Napiši nekome pismo u kojem ćeš objasniti kako dostojanstveni radni uslovi mogu učiniti život boljim"