Priče iz davnina - Nesanica

Moje selo ranije je brojalo oko petnaestak kuća, sa blizu osamdeset stanovnika.

 U dugim zimskim noćima obično bi se sastajali, razgovarali, igrali prstena, ili pođekoju partiju karata. Druženje sa većm brojem učesnika bila su svaku treću, ili četvrtu noć i uvijek kod drugog domaćina. No, u selu je bio i Milovoje koji je mogao sijeliti svako veče do ponoći, pa i duže, jer preko dana nije bio opterećen nekim naročitim poslom.

Okupili se, tako, seljaci kod Vlada prvu noć i uz priču i šalu nijesu ni primijetili da je ponoć ved odavno prošla. Vladova porodica je preko dana imala dosta posla oko stoke, pa su jedva čekali noć da rano odu na počinak. Ali, ne lezi vraže, eto ti Milivoja i drugu noć da gostuje. Započinje Milivoje priču kojoj nema kraja. Postavi Jovanka, Vladova žena, večeru i pozva Milivoja da im se pridruži, ali joj se on zahvali. Nešto zbog večere, a nešto i zbog blizine šporeta i pucketanja vatre, ukućani bespomoćno zadrijemaše. Viđe Jovanka da Milivoje i dalje nameće nove teme, pa se dosjeti. Poče raspremati krevete za spavanje, te će mu reći: „E, Milivoje, ti ćeš ovdje na ovome krevetu spavati.“ Milivoje, ne primjećujudi zamku, kao iz topa uzvrati: „E, bogami, neću!“ „E, kad nećeš, idi i spavaj svojoj kući.“ Milivoje se nasmija, uze tojagu i bez ljutnje ode svojoj kući.
 
Boro Pejović, nastavnik istorije