Prve pahuljice

I ove godine je zima pokucala na moja vrata.

Ne kao prije, hladna i oštra, već topla i prijatna, donoseći mi jedan prijatan poklon. Taj poklon je stigao sa svjetlucanjem prvih pahuljica. Vrijeme je bilo tiho i mirno kao da su se kretali samo duhovi. U takvoj nestvarnoj tišini čuli su se samo moji koraci. Išla sam da kupim svoj omiljeni časopis, dok su moje misli bile zaokupljene jednim dragim licem.
Ljjudi oko mene su išli polako, bez žurbe, i niko od njih nije primjećivao ono što je osvajalo moje srce i dušu. Prve pahuljice su plesale na vjetru, kao da ih je on inspirisao svojom tihom muzikom. Osjećala sam da sam i ja dio njihovog svijeta i da svaka pahuljica nosi neku tajnu i čar prvog sniježnog dana.
Ali, moje misli razbi iznenadni sudar sa nepoznatom osobom. Nepoznati skide kapu u znak izvinjenja i pogled na njegovo lice rastopi me kao sunce pahuljicu. Ta osoba je bila moja simpatija. Gledala sam ga i mislila o ljepoti tog trenutka, dok su oko nas još jače zalepršale prve pahuljice. Pogledi su mi govorili više od riječi. Pahuljice su padale po mome obrazu i topile se. Nijesam znala je li to zbog mojih osjećanja ili nečeg drugog.
Čaroliju ovog trenutka prekide glas njegovog druga koji ga je dozivao iz daljine. On ode isto onako kao ona pahuljica koja se istopila na mome obrazu. Otišao je nošen vjetrom i prvim pahuljicama.
Ta slika mi se često vraća i uvijek pitam sebe da li će se ikada više vratiti i ponoviti ljepota onog susreta u bjelini nestvarno svjetlucavih pahuljica.

 

 

Ivana Smolović, VII -1