Šta očekujem od mog budućeg poziva

Časovnik mog djetinjstva polako otkucava.

Sate, minute, sekunde. U zvuku časovnika prepoznajem eho, to se moje djetinjstvo i moja mladost susreću. Četrnaest godina mog života već je prohujalo kao pjesma, kao vihor, kao sreća. Četrnaest toplih ljeta i četrnaest snježnih zima već pripada prošlosti.
Opraštam se od djetinjstva, od tog šarenog vrta raznobojnih cvjetova sreće, i stižem na raskršće odakle ću krenuti svojom životnom stazom. Želim da se opredijelim za posao koji ću s voljom raditi i kome ću sa radošću pokloniti svoj život. Pod pretpostavkom da ću gimnaziju uspješno prebroditi, pitam se šta dalje ? Nije baš lako odvojiti se od roditelja, prijatelja, svoga kraja. Ali, život zove, izaziva. Ja mu žurim u zagrljaj. Snovi postaju stvarnost. Ja, profesorica engleskog jezika.
Velika svijetla učionica. Na stolu dnevnik. Ispred mene mnogo radoznalih očiju: crnih, plavih, zelenih. Radoznali, željni saznanja. U mojoj učionici table i krede ne bi bilo. Umjesto table bio bi veliki ekran. Na njemu bi se smjenjivali gradovi i događaji. Obišli bi sve muzeje, galerije i palate. Na taj način bih svojim učenicima približila zemlje svijeta, njihove običaje, kulturu , ljude...
Moje želje da kao profesorka uvedem neke nove metode u izučavanju jezika zaokupljaju me još od malih nogu, i ja im se svim žarom predajem. Želim da ostvarim svoj životni cilj i živim za ostvarenje svojih snova.

 

Veselinka Ćetković, VIII-2