Mrtvo Duboko selo upornih ljudi i ptica

Ima jedno selo.U selu male usamljene kuće i usamljeni ljudi.

                                                                                            Mrtvo Duboko selo upornih ljudi i ptica

         Ima jedno selo.U selu male usamljene kuće i usamljeni ljudi.Naziv Mrtvo Duboko govori sam za sebe.Rijeka Mrtvica, samim imenom unosi strah u kosti,a kamoli svojim kanjonom.
         Penjemo se putem,koji je do skoro bio staza.Iznad nas nebo nekako čudno plavo.Okolo kamen sa jedne strane, a sa druge tisa, sa koje uzimamo parče kao amajliju, da nas Bog čuva.Mrtvo Duboko je selo ispod planine Maganika, gdje je jednom davno, avion sa putnicima našao vječnu kuću.Neki čudan mir nas obuzima.Tišina koja para ćutanjem.Samo poneki orao, hrabro prelijeće vrleti ovog mjesta usamljen, kao da se raduje što je jedino ongospodar nebeskog plavetnila.U tišini dolazimo do male kuće.Sama, na jednom brdu izgleda tužno.U kući starica kojoj je život ispisao stranice na licu i rukama.Raduje nam se kao dragim gostima.Došli smo sa čašicom razgovora, što joj je najpotrebniji u ovoj tišini.Zove se Zorka i ima porodicu u Podgorici.Ipak je ovdje sama. – Nije htjela u tuđinu, kako ona kaže.Na svome ognjištu joj je najtoplije.Lice naborano, ruke iskrivljene od rada.Ipak oči, nekako vesele i bistre.Život je nije mazio, ali je zadovoljna jer joj je porodica zdrava.Ostavila je život u ovom selu, na kraju svijeta.Na leđima, uskim stazama, donosila je sijeno, drva i vodu.Čuvala je stoku, hranila djecu, živjela onako kako je morala.Danas ne mora tako, ali hoće i želi.Navikla je i ne može drugačije.Ispriča starica, haljadu života u jednom.Proplaka za dragim ljudima, koji nijesu živi i nasmija se nekim veselim događajima.Uskoro će noć.Ne smijemo čekati da se smrači.Treba preći Mrtvicu i pregaziti onu tišinu.Pozdravljamo se sa bakom i želimo joj dobro zdravlje.Poželje nam srećan put, pomalo drhtavim glasom.Vidjesmo tugu u njenim očima.Žao nam je što odlazimo.Opet ostaje sama sa pticama, dok ne naiđe neki putnik, namjernik.Ostaće u samoći da prebira po svojim sjećanjima i polako svodi svoj život.
       Za nama ostaje jedno selo, u selu usamljene kuće i ljudi, jedna rijeka i jedna starica kojoj smo bar na kratko ispunili samoću.


                                                                                                                                                                      Nemanja Stojković VIII – b