Наградјени радови са додатне наставе
Reportaža “Ribolovcu se posrećilo”
Januarski dani teku a sa njima i đački odmor. Po roditeljskom pravilu na odmoru bi trebalo da budu i nastavnici, ali ne, oni sređuju administrativni dio posla. A hladno,valjda zato što je zima, ali…dobro je, jer samo njima je hladno, a ko se još brine za to…
E, ne boje se Munje zime. Da bi zadovoljili svoju strast zagaze oni i u hladnu vodu.Strast je ovaj put ribolov,a ribolovac je niko drugi do nastavnik Munja.
Mi,đaci,zovemo ga tako jer na časovima fizičkog vaspitanja ne može da se ne može odraditi zacrtano:
-Ne mogu ja zvijezdu, nastavniče!
-Zvijezda? Nije tako teško zar?-rekao bi nastavnik,i uz njegovu pomoć eto nama zvijezde.
-Eto sad znate da ništa nije nemoguće za našeg Munju.Član je on ribolovnog društva „Sinjavac” i prijatelj Lima. I, dobar ribolavac!
Zima stegla, a Munja usred Lima.- Puše se kristali magle, a ja bacio mamac-kaže.Jednoličan šum vode i jutarnji mraz sklapaju mi oči.Utom sjetih se kolege i priče o ajkuli:“Ako hoćeš da ubiješ ajkulu stavi joj prst u oko”, čuh sopstveni smijeh.Trzaj udice podsjeti me da je još neko budan, i …
I nije “riba ribi grize rep,već progutala ribetina ribu a riba ribicu”.
-I, koliko teži mladica,nastavniče?
-Jedno dobro strpljenje, uporno stajanje,15 kilograma i ogromno zadovoljstvo za strastvenog ribara.
-Kada ćemo je jesti?
-Možda ne na proljećnom krosu ali zasigurno na jednodnevnoj livadskoj ekskurziji zamirisaće mladica na žaru!
Reportaža “Djed Pero”
Rasovo, raste, diše, razvija se.....Rasovo je u stvari kao živo biće,razvija se sa svojim mještanima.Ušuškano na desnoj obali rijeke Lim razmišlja o svom postojanju.Zna da se svaki tren mora boriti za sve što gradi srećniju budućnost.
Tu, na jednom od najboljih imanja živi već vijek djed Pero.Rekoh vijek, a vi se uhvatiste za usta da bi zaustavili začudjeni uzvičnik oh-ho-ho!
E, pa, što se mene tiče nisam pogriješio.Tako je, djed Pero ima 100 godina i već je zakoračao duboko u sto prvoj. Ali, naočit je to, viđen krepak starac. Obradovao se kad je vidio mene i mog druga, pogotovu kada rekosmo da je to Mihailov unuk. Dok mu usne podrhtavaju a topao pogled miluje naša lica, negova nas ruka grli (slika).
-E,moja djeco,ja sam u vašim godinama sjekao po sto tovara drva,i pekao po toliko kazana rakije,i...e,sada je lijepo vrijeme....
-A Rasovo,djede,je li se promijenilo?
-Još pitaš? Poraslo je,izdužilo se...pa ja sam odavde mogao vidjeti kad bi mi se otac pojavio na konju sa Popovog prla. Pukla ravnica na kojoj se talasaju vrhovi pšenice i kukuruza.
Priča djed Pero a misli mu prelaze preko dvospratnih i višespratnih kuća koje su nikle po nekadašnjoj Rasovskoj hranilici.Gledam u njegove zamagljene zenice i poluotvorene oči i tačno znam šta misli:
Šta li je ljepše? Oranje, žetva, vršidba, sakupljanje hrane sa polja, tjeranje stoke na pašu uz mladosti, ljepote, ljubavi ili
brujanje motora, automobila, raskošno Rasovo i brojanje unučadi, paraunučadi i godine, godine, godine..