3. Govor misao osjećaj
Jezična djelatnost obično se definira kao ljudska sposobnost komuniciranja govornim znakovima. Jezična djelatnost uključuje društvena i individualna obilježja, a Saussure je definira u dihotomiji jezik – govor. Proučavanje je jezične djelatnosti dijelom i psihološko jer se bazira na promatranju onoga što se zbiva u svijesti govornika u trenutku kada izriče svoju misao. Međutim, to je ipak više lingvističko negoli psihološko istraživanje jer je okrenuto izražajnom aspektu misli. Analitički pristup, koji govori isključivo o jezičnim elementima - riječima, ne odgovara stvarnosti. Leksičke jedinice, kakve se prikazuju pismom, "riječi", iluzorne su i varljive jedinice jer u mnogim slučajevima ne odgovaraju jedinicama misli, predodžbama, konceptima, poimanjima duha. Povezanost jezične djelatnosti i misli ne otkriva se izravno ni govorom ni pismom. Ona proizlazi iz simultanog promatranja misli i njenog izraza, a to je moguće ostvariti jedino unutrašnjim promatranjem. Povezanost misli i njenog izraza pokazuje sintetički pristup razmatranju ljudskog izraza.
Jezična djelatnost sustav je izražajnih sredstava, dakle sustav govornih znakova namijenjenih komunikaciji ili jednostavno manifestiranju onoga što se događa u našim mislima. Zadaća je govora (iako ne ni prva, niti najvažnija) da eksteriorizira naše misli. Misao je napor duha da se približi objektivnoj stvarnosti, ili onom što mi mislimo da je objektivna stvarnost, bez obzira na to je li riječ o vanjskom ili unutarnjem svijetu. Međutim, naše ja je toliko jako da je napor da se izraze čiste misli gotovo u cijelosti uzaludan; umjesto da se stvarnost u nama odražava, ona se prelama: deformira se pod utjecajem našeg ja. Naše ja ne mogu sačinjavati naše misli jer nema ničeg impersonalnijeg od misli; naše ja to je afektivni dio našeg bića, naši osjećaji, uzbuđenja, porivi, želje. Prosječan čovjek biće je prvenstveno afektivno, pa je čista misao suprotna njegovoj prirodi. Bally kaže da govornik, ma koliko želio izraziti svoje misli, u tome ne uspijeva, jer je naše ja toliko jako da govorom prvenstveno izražavamo svoje osjećaje. Zato on predlaže stilistiku koja bi proučavala upravo afektivni dio ljudskog izraza.
Jezična je djelatnost socijalna činjenica: drugim riječima svoje misli i osjećaje možemo iskazati samo sredstvima koje drugi mogu razumjeti; naše su misli i osjećaji isključivo naši, ali znakovi kojima se služimo da bismo ih izrazili moraju biti zajednički svima koji govore kao i mi. Stvarni jezik sadrži u svim svojim manifestacijama intelektualni i afektivni aspekt: razvoj ovih aspekata ovisi o raspoloženju govornika i kontekstu u kojemu se odvija komunikacija. Govornik daje svom izrazu katkada objektivan, intelektualan oblik, koji je, koliko je to moguće, blizak stvarnosti; katkada, a to je daleko češće, govornik više ili manje unosi u svoj izraz afektivne elemente. Ponekad ovi elementi u cijelosti izražavaju naše ja, a ponekad su socijalno modificirani.
U našem izrazu uvijek postoji intelektualni i afektivni dio; ovisno o predominaciji jednog ili drugog dijela izraz označavamo kao intelektualni ili afektivni. U intelektualnom izrazu intonacija je neizražajna; naprotiv, u stilističkom izrazu ona je glavni nositelj afektivnih i emotivnih sadržaja. Važnost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti. Pod terminom intonacije Bally podrazumijeva skup vrednota govornog jezika, dakle globalnu govornu formu.