5. Stilističke vrijednosti
(1) Delimitacija. U Ballyevoj stilistici delimitacija znači određivanje jedinice misli. Naime jedna jedinica misli nije nužno pokrivena jednom riječju. Delimitacija je naoko mehanička radnja. Ipak, ona govori koliko stilistika čuva jedinicu misli. Ovakva se stilistika može shvatiti samo u onoj lingvističkoj koncepciji koja smatra da izraz predstavlja samo drugo lice misli i stvarnosti.
Ako nam netko svojim ponašanjem smeta, za njega možemo reći da je trn u oku. Isti izraz možemo upotrijebiti ako je nekome doista nešto (trn) upalo u oko. U prvom smo slučaju ovaj izraz upotrijebili u njegovoj stilističkoj vrijednosti, pa trn u oku označava jednu jedinicu misli; u drugom slučaju jednak izraz ima isključivo logički, intelektualni sadržaj, pa zato i ne predstavlja jednu, već dvije jedinice misli. Ako za nekoga kažemo da je bačva bez dna, onda je to slikovit izraz koji govori o rasipnoj osobi; tri leksičke jedinice tada predstavljaju jednu jedinicu misli; ako pak doista govorimo o oštećenoj bačvi kojoj nedostaje jedan dio, onda bačva bez dna ima dvije jedinice misli.
Bally daje i sljedeće primjere: chaleur solaire (sunčeva toplina) ili chaleur artificielle (umjetna toplina) izrazi su koji imaju po dvije jedinice misli; naprotiv izrazi kao chaleur suffocante (zagušljiva toplina) ili chaleur accablante (teška, mučna toplina) predstavljaju po jednu jedinicu misli jer pridjevi imaju samo funkciju pojačavanja značenja imenice.
(2) Identifikacija. Delimitacija otvara put drugom stupnju Ballyeve stilističke analize - identifikaciji. Identifikacija je određivanje izraza koji ima jednak jezični, intelektualni sadržaj, ali ne uključuje stilističke, afektivne vrijednosti. Tako će identifikacija za trn u oku biti smetnja, a za bačvu bez dna bit će rasipnik.
(3) Stilističke vrijednosti. Usporedbom izraza koji služi za identifikaciju i stilističkog izraza dolazi se do stilističkih vrijednosti. Za izraz trn u oku, koji ima logički smisao smetnje, može se reći da je slikovit izraz, koji živo govori mašti i jasno određuje angažiranost govornika prema predmetu govora; ako govornik nije zainteresiran za osobu o kojoj govori, vjerojatnije je da će upotrijebiti neutralan izraz da bi opisao neku od njezinih osobitosti: uporaba afektivnog izraza prvenstveno pokazuje angažiranost, afektivnost govornika.
Izražajna sredstva odnose se međusobno; ne tvore cjelinu svojim brojem, već sustav svojim grupiranjem i međusobnom penetracijom; jezični znakovi proizvode efekte tek u općoj i simultanoj reakciji jezičnih sredstava; riječi se razumijevaju i osjećaju u neprestanoj i nesvjesnoj usporedbi koja se odvija u našem mozgu. Afektivne vrijednosti uvijek izviru iz usporedbe. One su uvijek relativne.
Bally je stilističke vrijednosti tražio na dvije razine: (1) prirodni stilistički postupci i (2) postupci evokacije. Prirodni stilistički postupci inherentni su izražajnim sredstvima. O prirodnim stilističkim postupcima govorimo kad neko izražajno sredstvo u nama budi osjećaj lijepog ili ružnog, ugodnog ili neugodnog, a da pri tom razmišljanje ništa ne dodaje toj prvotnoj impresiji. Naprotiv, u sredstvima koja djeluju evokacijom izraz označava istu stvar kao i neki drugi izraz koji bismo upotrijebili; dva izraza ne razlikuju se u intelektualnom sadržaju, ali uvijek postoji podsvjesno razmišljanje da je moguće u istoj prilici upotrijebiti drukčiji izraz. Ako neki tehnički termin proizvede na nas neki utisak, to nije zato što on u sebi nosi nešto afektivno, već zato što evocira neki drugi kontekst, jedan drugi oblik aktivnosti u usporedbi sa svakodnevnim životom. Kako je u Ballyevoj stilistici zapravo sve relativno, jedan izraz može biti i prirodno stilističko sredstvo i sredstvo koje djeluje evokacijom.
(1) Prirodni stilistički postupci. U ovim se postupcima ostvaruje prirodna veza između misli ili osjećaja i lingvističkih sredstava; postoji prirodna sposobnost nekih oblika ili struktura da izraze određene kategorije misli ili osjećaja. U prirodne stilističke postupke Bally ubraja npr. deminutive i augmentative; ovi oblici, osim što izražavaju intelektualni sadržaj veličine, imaju i stilističku vrijednost: tako deminutiv izražava nešto lijepo, drago i prijatno, a augmentativ nešto ružno, odbojno i neprijatno. Prirodna je također veza između zvuka i smisla u onomatopejama. U prirodna sredstva također spadaju uzvici i elipse. Uzvici obično nemaju nikakvog konvencionalnog, jezičnog sadržaja: sadržajnost i izražajnost uzvika nalaze se isključivo u njihovim govornim ostvarenjima. Slično je i s eliptičnim izrazima, koji svoju cjelovitost crpe iz konteksta i zato sadrže jasno kontekst u svojim govornim ostvarenjima. Kod svih prirodnih postupaka riječ je o motiviranim izrazima, tek što je onomatopeja motivirana jezičnim sredstvima - glasovima, a uzvik, deminutiv, augmentativ i elipsa govornim sredstvima - globalnim govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom, kako je to govorio Bally.
(2) Stilistički postupci evokacije. Stilističke vrijednosti mogu proizlaziti i iz evociranja neke sredine ili nekog konteksta. Evokativne vrijednosti vezane su uz ton (npr. kolokvijalni, formalni, uzvišeni, vulgarni), uz vrijeme (npr. arhaizmi), uz govor društvenih grupa ili profesija (npr. medicina, pravo, crkva, administracija) uz govor pojedinih krajeva (dijalektalne osobitosti govora). Ako se izraz iz jednog konteksta, u kojemu je posve normalan intelektualni izraz, prenese u drugi kontekst, on sa sobom nosi i svoj izvorni kontekst, koji je onda ishodište njegovih stilističkih vrijednosti. Dijalektalne riječi poput šufita za tavan, šugamana za ručnik ili pikabita za ormar u svom izvornom kontekstu nemaju nikakvih stilističkih vrijednosti; ali kada su te riječi upotrijebljene u standardnom govoru njihova je stilistička vrijednost upravo u evociranju općeg konteksta dijalekta, pa možda i dalje, u evociranju konteksta talijanskog jezika iz kojeg su došle u dijalekt. Žargonski izrazi poput love za novac, šljakera za radnika ili kože za odijelo imaju stilističku vrijednost i u svom izvornom kontekstu; međutim, kada su upotrijebljeni u formalnom društvenom dijalogu, njihova se stilistička vrijednost pojačava upravo zbog evociranja njihovog izvornog konteksta. Stilistička sredstva koja djeluju evokacijom otkrivaju se u kontrastu sa svojim kontekstom.
Bally kaže da su efekti koji proizlaze iz slikovitog izraza češće prirodni efekti, a ne efekti evokacije. Ipak, za već navedene primjere bačva bez dna ili trn u oku možemo reći da djeluju i kao prirodna sredstva i kao sredstva evokacije: oni djeluju izravno svojom slikovitošću, ali i podsjećaju slušatelja na izvorni kontekst ovih slikovitih izraza.