6. Direktna i indirektna izražajna sredstva
(1) Sintaksa. Bally smatra da sintaksa ne bi trebala analizirati formalne postupke izraza, već bi trebala krenuti od misli ili osjećaja i zatim tražiti kakvim se jezičnim oblicima te misli ili osjećaji izražavaju. Ako direktnim ili leksičkim postupcima izražavamo želju, možemo upotrijebiti različite riječi: želim, hoću, žudim, priželjkujem, čeznem, težim itd. Ako se umjesto Želim biti bogat kaže Želio bih biti bogat, to je istovremeno i leksička i sintaktička činjenica; dakle i direktno i indirektno sredstvo jer se dio želje izražava ne samo leksički, već i glagolskim načinom (kondicionalom). U rečenici Da sam bogat! želja se izražava isključivo sintaktičkim postupkom; riječ je o indirektnom izražajnom sredstvu; ova je rečenica jak stilistički izraz, a njezina je logička identifikacija: Želim biti bogat; u logičkoj identifikaciji želja je izražena direktnim sredstvima – riječima. U stilističkom izrazu želja nije izražena samo sintaktičkim postupkom, već i odgovarajućim govornim ostvarenjem: pojačanim intenzitetom, povišenim registrom, većim rasponom intonacijskog luka.
(2) Elipsa. Elipsa je indirektno sredstvo koje proizlazi iz nedostatka jednog ili više jezičnih elemenata koji su nekad bili nužni, ali koji nam više nisu potrebni. Bally navodi tri vrste elipse: (1) elipsa kao tendencija manjeg napora; (2) elipsa kao necjelovita misao; (3) elipsa kao odraz afektivne situacije. Prve dvije grupe elipsa mogu ući u područje stilistike, dok je treća isključivo u području stilistike.
(1) Elipsa kao tendencija manjeg napora obično ne sadrži afektivnih vrijednosti. Ovakvu elipsu vidimo npr. ako se francuski umjesto une voiture automobile (samohodna kola) kaže auto (auto- = samo-); isto je kad une déclaration d'amour (izjava ljubavi) postaje samo une déclaration (izjava).
(2) Elipsa kao necjelovita misao može imati stilističku vrijednost kad se npr. za opis neke stvari ne nalazi dovoljno jak izraz pa, kako kaže Bally "glas ostaje visjeti na mjestu gdje bi se trebao naći taj izraz": Bilo je hladno...! (Il faisait froid...!) ili To je tako lijepo...!(C'est d'une beauté...!) primjeri su takvih elipsa. Zapravo vrijednost ovih izraza i nije u njihovoj eliptičnosti, već u intonaciji, koja je bitan nositelj afektivnog sadržaja.
(3) Elipsa kao odraz afektivne situacije takva je elipsa u kojoj je govorno ostvarenje glavni, ili čak isključivi nositelj emotivnog sadržaja. U uskličnoj se intonaciji neke riječi nužno ističu, a neke eliminiraju, i tako rečenica postaje eliptična.
Govoreći o odnosu intelektualnih i afektivnih elemenata izraza Bally navodi sljedeći primjer: ako sretnemo nekoga na mjestu gdje ga nismo očekivali, izrazit ćemo dvije stvari: (1) percepciju osobe koju smo sreli i (2) svoje iznenađenje. Bally nudi nekoliko izraza u kojima afektivnost postupno raste:
Čudim se što vas vidim ovdje.
Gle! Vi ste ovdje?
Odakle vi ovdje!
Vi!
O!
Navedeni primjer jasno pokazuje da se usporedno s porastom afektivnosti smanjuje količina leksičkog materijala, ili točnije da se razgrađuje jezični ustroj. U krajnje intelektualnom izrazu sve je rečeno leksičkim sredstvima u složenoj rečenici; čuđenje nije izraženo govornim vrednotama (povišenim registrom, ubrzanim tempom, pojačanim intenzitetom), već opisno, leksičkim sredstvima (Čudim se). Kako afektivnost raste, rečenični se ustroj razgrađuje: složena rečenica postaje prosta, a izrijekom izraženo čuđenje ostvaruje se isključivo govornim vrednotama: uzvikom (Gle!) i uzlaznom intonacijom (Vi ste ovdje?), koja izjavnu rečenicu pretvara u pitanje – čuđenje. Uz daljnji porast afektivnosti prosta rečenica postaje eliptična i nužno usklična (Odakle vi ovdje!); zatim se izraz reducira na samo jednu riječ (Vi!) i konačno na usklik, koji i nema nekog jezičnog značenja. Bally kaže da ovaj usklik (O!) kao krajnji oblik afektivnog izraza ne izgleda kao neka jezična činjenica, a ipak je, zahvaljujući svom govornom ostvarenju, posve razumljiv za primatelja poruke.
(3) Intonacija. Govoreći o afektivnoj vrijednosti sintaktičkih postupaka, a posebno o elipsi, zapravo smo govorili o afektivnoj vrijednosti intonacije. Pod terminom intonacije Bally ne podrazumijeva samo melodijsku liniju promjena osnovnog tona, već cjelokupno govorno ostvarenje.
Bally razlikuje izgovor od intonacije: (1) izgovor predstavljaju vokalni fenomeni koji su automatizirani i lišeni svake značenjske ili izražajne vrijednosti; oni obilježavaju govornika, ali ne i sadržaj njegova govorenja: riječ je o specifičnom načinu izgovora pojedinih glasova - dijalektalnom ili patološkom; npr. nerazlikovanje afrikata, kao dijalektalna osobitost, te rotacizam ili sigmatizam, kao patološke osobitosti, mogu obilježavati izgovor neke osobe, ali ni u čemu ne mijenjaju sadržaj njegovog iskaza; (2) intonaciju, naprotiv, čine fonički elementi govora koji se mogu povezati s nekim sadržajem, intelektualnim ili afektivnim: intonacija za Ballya predstavlja stalni komentar misli. Leksički jednaka rečenica može se ostvariti kao izjava ili kao pitanje: Marko pjeva. Marko pjeva?; tu je riječ o razlici u logičkom, intelektualnom sadržaju. Ako se ova rečenica ostvari kao uzvik, riječ je o afektivnom sadržaju. I dalje: ova se rečenica, ovisno o kontekstu, može ostvariti kao izraz radosti ili tuge, iznenađenja ili prezira, straha ili bijesa; i to su sve afektivne vrijednosti, afektivni sadržaji, izraženi isključivo govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom u širem smislu riječi, kako to govori Bally.
Intonacija je indirektno sredstvo izraza: ona može označiti logičke sadržaje jednako kao i afektivne vrijednosti; ona može ublažiti ili pojačati intenzitet osjećaja. Važnost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti i zato Bally kao najefikasniji način studija intonacije predlaže spontane izraze boli, tuge ili radosti, koji se najviše udaljavaju od intelektualnog izraza. Intonacija je jedini nositelj afektivne vrijednosti u čistim uzvicima (A!, Ah!, O!, Oh!); to su nenamjerni usklici ugode, boli, iznenađenja, tuge, radosti i dr., i oni izražavaju čiste afektivne sadržaje. Usklici se ne mogu izgovoriti ni zamisliti bez afektivne intonacije.
Uzvici i gramatičke riječi dvije su različite kategorije indirektnih sredstava izraza, i to zbog toga što im nedostaje po jedan od elemenata kojih jedinstvo čini direktna sredstva izraza: čisti uzvici nemaju nikakvog intelektualnog ili logičkog sadržaja, a gramatemi nemaju nikakve afektivne vrijednosti.
Intonacija, dakle cjelokupno govorno ostvarenje, bitan je, zapravo jedini nositelj afektivnog sadržaja iskaza. Zato je donekle čudno što Bally o intonaciji govori kao o indirektnom sredstvu izraza. Bally kao da nije bio svjestan ključnog zaokreta koji je donijela njegova stilistika, kao da nije bio svjestan velikih dosega svoje stilistike: jer on riječi (leksičke elemente) naziva direktnim sredstvima izraza, a intonaciju, sintaksu i elipsu indirektnim sredstvima izraza. Ipak, Bally u analizu jezičnog izraza jasno unosi intonaciju, počevši od uvodnog dijela, kada o intonaciji govori kao o dijelu jezične djelatnosti, zatim kada intonaciju izravno povezuje s izrazom misli i osjećaja, pa do stalnog uključivanja intonacije u određivanju stilističke vrijednosti nekog izraza, kada intonaciju opisuje kao stalni komentar misli. Uostalom, Bally i izrijekom kazuje da ne znači da indirektna sredstva izraza manje spontano djeluju na nas, već upravo suprotno.