Govor između teksta i krika
Obavijest prenesena isključivo govornim materijalom veoma je važna. Čak ako pretpostavimo da se obavijest tekstom u cijelosti prima, količina razumijevanja, primanja isključivo govorne obavijesti tolika je da se nipošto ne smije zanemariti.
I ne samo to! Sadržaj ostvaren govornim vrednotama uvijek je jači, prezentniji od sadržaja izraženog leksičkim materijalom. Govorno ostvarenje može biti u skladu s tekstom, međutim, ako govorno ostvarenje izražava neki drukčiji ili posve suprotan sadržaj, leksički (jezični) je sadržaj potisnut u drugi plan, zato jer je sadržaj izražen govorom snažniji, važniji, prezentniji, jer je ljudskiji. Jer je opće ljudski! A to nam pokazuje veoma veliki postotak razumijevanja globalne govorne forme i u slučajevima posvemašnjeg nerazumijevanja jezika-teksta.
U govoru postoje dvije suprotnosti: globalnost i artikuliranost. Globalnost je ključna odrednica govora. Jedan glas u globalnoj govornoj formi nosi sadržaj čitave rečenice. A taj glas uopće ne mora biti glas nekog jezika. O tome govori i Jakobson (Lingvistika i poetika) kada kaže da čisto emotivni sloj jezika čine uzvici, koji se bitno razlikuju od referencijalnog dijela jezika po glasovnom sastavu i po sintaktičkoj funkciji: glasovi u uzvicima nisu uvijek nužno glasovi nekog jezičnog sustava; a što se sintaktičke uloge tiče, uzvici nisu dijelovi rečenice, već ekvivalenti rečenice.
Intonacija u širem smislu riječi, tj. cjelokupno govorno ostvarenje ma i najsitnijeg jezičnog elementa, to je rečenica, to je globalnost, cjelovitost, sadržajnost.
Globalnost, to sam ja, moj stav u svijetu, svijet kroz mene, svijet percipiran mojim osjetilima, izražen mojim govorom. Artikuliranost, to su drugi, to je znanje, to se uči. Globalnost, to sam ja; artikuliranost to je društvo. Artikuliranost se odnosi na svijet oko mene, a globalnost na moje percipiranje tog svijeta. na moj stav prema tom svijetu.
Govor mora imati opće elemente (artikuliranost), da bi bio društveno prihvatljiv; ali mora imati i pojedinačne elemente (globalnost), da bi bio ljudski.
Zbrajanje ili nizanje elemenata ne daje govor. Govor ne postoji bez globalnosti, bez intonacije, bez krika. Bez tih elemenata govor je neprihvatljiv, možda čak i nerazumljiv. Naprotiv, sama globalna govorna forma - dakle, intonacija, krik - razumljiva je i bez artikuliranih glasova jezika. Sami artikulirani elementi (glasovi) razumljivi su tek ako ih slušatelj u svojoj svijesti oblikuje u neku globalnu govornu formu. Pitanje je samo je li uopće moguća produkcija samih glasova, ili se o njima može govoriti tek kao o nekoj apstraktnoj formi - akustičkoj slici, dakle jezičnom, a ne govornom obliku.
Intonacija govori o čovjeku, o subjektu, kroz globalnu formu intonacije svijet oko čovjeka postaje njegov svijet, kroz intonaciju on definira svoj odnos prema svijetu. Stoga je i danas prihvatljiva Ballyeva misao o intonaciji kao stalnom komentaru misli. Ljudska riječ u svom ekstremnom obliku ljudskog krika razumljiva je svima. Krajnja subjektivnost, svijet percipiran mojim posjetilima i izražen mojim govorom, svima je (ne samo meni!) bliži, prihvatljiviji i razumljiviji od objektivnih elemenata poruke, koji nisu samo moji, već zajednički.
Jezik, taj dogovor među članovima jedne zajednice, kodificiranje je koje treba omogućiti šire, točnije i brže prenošenje poruke, razumijevanje među članovima zajednice. Međutim, kada je riječ o čovjeku, njemu samome, njemu neiskvarenome, njemu spontanome, njemu najbitnijemu, njemu najskrovitijemu, onda jezik mora zatajiti. Jer tada tek ljudski krik, kao krajnja forma govora, omogućava i šire, i točnije, i brže razumijevanje poruke: šire - jer razumijevanje premašuje jezične granice; točnije - jer globalna govorna forma, ljudski krik, daleko preciznije govori o nekoj emociji nego bilo kakav opis; i konačno brže - jer je potrebno neusporedivo manje vremena za veoma precizno i adekvatno izricanje i primanje emotivne poruke nego što je to potrebno poruci sastavljenoj isključivo (pretežno) od jezičnih, objektivnih elemenata.
U ekstremnoj formi govora - u kriku, svi su ljudi braća. Postoji zapravo samo jedna ekstremna forma govora - krik; u toj ekstremnoj formi govor ostaje govor, zapravo jasno pokazuje svoje ključne značajke. Druga je krajnost jezik, a to je dehumanizirani govor.