LINGVISTIKA GOVORA I GOVORNA STILISTIKA
Jezik je društveni fenomen: on postoji kao dogovor među članovima jedne ljudske zajednice; jezik je izvan pojedinca, koji ga sâm mora učiti i ne može ga po svojoj volji mijenjati. Jezik je sustav znakova; jezični znak tvori veza između pojma i akustičke slike; u jezičnom su znaku oba dijela psihičke, nematerijalne prirode. Govor je, prema Saussureu, svaka konkretna i pojedinačna uporaba jezika; govor je individualni akt volje i inteligencije, a očituje se u (1) individualnim kombinacijama kojima govornik koristi jezične mogućnosti da bi izrazio svoje misli, i u (2) psiho-fiziološkim mehanizmima kojima govornik eksteriorizira ove kombinacije. Govor je, dakle, izbor iz jezika i fizičko ostvarenje tog izbora.
Jezik i govor međusobno su povezani: postojanje jednog pretpostavlja postojanje drugog. Govor je, smatra Saussure, subordiniran jeziku: jezik je poput simfonije čija stvarnost ne zavisi o načinu izvođenja; eventualne greške izvođača ne mogu kompromitirati tu stvarnost. Ipak, potrebno je reći da stvarnost jezika postaje doista stvarnost tek u izvođenju, ma kako loša ili dobra ona bila. Istorijski govor uvijek prethodi jeziku; slušanjem govora drugih učimo jezik; jezik postoji i razvija se isključivo u pojedinačnim upotrebama, u govoru. Jezik je nužan da bi govor bio razumljiv, a govor je nužan da se jezik uspostavi.
Budući da jezik predstavlja zajednički model, dakle određeni sistem, on je prikladan za jezična istraživanja, i Saussure pravom lingvistikom smatra tek lingvistiku jezika. Sistematičnost jezika možemo shvatiti kao niz zakonitosti koje nam omogućavaju svođenje pojedinačnih pojavnosti na zajedničke modele, tj. prepoznavanje različitih pojedinačnih pojavnosti kao jednakih. Lingvistika govora za Saussurea je također moguća, ali tek kao opis niza pojedinačnih slučajeva koji ne tvore nikakav sistem.
Moguću sistematičnost govora treba tražiti u novijem pristupu, tj. u usmjerenju na istraživanja percepcije govora. Artikulacijska fonetika opisuje nervne i mišićne aktivnosti koje prethode proizvodnji govora; akustička fonetika opisuje proizvod fonacije i artikulacije; psiho-akustička fonetika opisuje percepciju govora. Akustička fonetika usmjerena je na opis emisije, upravo kao što je Saussureova koncepcija lingvistike jezika usmjerena na opis jezika kao sustava znakova, dakle opisa jezičnih znakova i zakonitosti koje njima upravljaju i određuju njihove međusobne odnose. Opis jezika ne znači isto što i opis funkcioniranja jezika. I kao što psiho-akustička fonetika proučava percepciju govora, tako i psiho-lingvistika proučava jezik u funkcioniranju, a to znači da je usmjerena na percepciju jezika. Čim je riječ o percepciji u to se nužno uključuje proučavanje govora, jer bez govornog ostvarenja nema ni mogućnosti proučavanja percepcije. I čini se da upravo proučavanje percepcije govora otkriva zakonitosti koje vladaju u govoru i koje čine mogućom lingvistiku govora. Jer termin lingvistika govora zapravo možemo protumačiti kao znanost o govoru, o zakonitostima govora, o govoru kao sustavu znakova, a ne o govoru koji bi bio tek opis pojedinačnih govornih manifestacija.
A put prema traženju sustavnosti govora pokazao je već sam Saussure. Govoreći o sustavnosti jezika Saussure kaže da se tek u percepciji javljaju sposobnosti asocijacije i koordinacije, koje od izoliranih elemenata tvore sustav. Treba samo poći Saussureovim tragom da se vidi kako se ispitivanjem percepcije govora mogu otkriti zakonitosti i sustavnosti govora; a lingvistika govora trebala bi značiti upravo to: govor je sustav, a ne tek zbroj pojedinačnih govornih manifestacija.
Upravo dijeljenjem lingvistike na onu "pravu" - lingvistiku jezika, i onu "drugu" - lingvistiku govora, Saussure je otvorio jedno nadasve značajno područje - suvremenu fonetiku. Fonetika je postojala i prije Saussurea, ali tek kao dio lingvistike (ili gramatike) koji proučava glasove jezika: Saussure joj je dao posve nove dimenzije: fonetika je znanost o govoru. Saussureov termin lingvistika govora začetak je suvremene znanosti o govoru - fonetike.
Već se Saussureovi učenici i nasljednici bave prvenstveno govorom. Tako Charles Bally pod terminom stilistike uvodi u lingvistiku znanost o govoru. Bally definira stilistiku kao znanost koja se bavi afektivnim sadržajem u izrazu. Govorom iskazujemo misli, odnosno kako kaže Bally, eksterioriziramo intelektualni dio svog misaonog bića. Misaoni je izraz ulaz u opće, društveno područje. Međutim, izraz misli nije ni prva ni najvažnija svrha govora: naša je osobnost toliko jaka da je čitava borba za oslobađanje našeg izraza od našeg ja gotovo potpuno bezuspješna. I upravo zato Bally zaključuje da se govorom prvenstveno izražavaju osjećaji. Bally ne upotrebljava termin govor (fran. parole), već jezična djelatnost (fran. langage), što prema Saussureovoj definiciji uključuje i jezik (fran. langue) i govor; međutim, upravo zato što je Bally svoja istraživanja usmjerio na govor, možemo langage (jezična djelatnost) kod njega prevesti s govor. Bally je vjerojatno prvi lingvist koji je proučavao živi govorni jezik: on govori o intonaciji desetke godina prije negoli je magnetofon usavršen i prihvaćen kao sredstvo fiksiranja i proučavanja govora, a da uopće ne spominjemo druge elektronske strojeve koji danas omogućavaju snimanje, analiziranje i sintetiziranje govora. Bally definira intonaciju kao cjelokupno govorno ostvarenje izraza; intonacija je nužni element ljudskog izraza, ona je stalni komentar misli. Iz Ballyeve stilistike izvire i nešto drukčija definicija govora: govor je ljudska uporaba jezika; toliko ljudska da u govoru uvijek pronalazimo čovjeka. U govoru, ne u jeziku!
Govorna stilistika dio je lingvistike govora; i upravo kao što lingvistika govora istražuje sadržajnost, tako i govorna stilistika istražuje izražajnost govornog ostvarenja. A kako govorni izraz uvijek sadrži obavijest o govorniku i njegovim emocijama, moglo bi se reći da je govorna stilistika isto što i lingvistika govora.
Percepcija je u središtu zanimanja i lingvistike govora i govorne stilistike, jer se samo u primanju govora otkrivaju njegova sadržajnost i izražajnost, a prije svega zakonitosti koje tvore sustav komunikacije govorom. Budući da je govorna stilistika usmjerena na percepciju, ona uključuje i eksperimentalni dio istraživanja percepcije govornih izražajnih sredstava.
U svojim je začecima govorna stilistika vezana isključivo uz živi, govorni izraz: izražajnost se istražuje u svakodnevnim oblicima ljudske komunikacije. I zato je govorna stilistika u svojim počecima afektivna stilistika. Međutim, istraživanja afektivne stilistike pokazuju i međuovisnost jezičnih oblika i stilističkih vrijednosti: stilistička se vrijednost može iščitati iz samog jezičnog oblika; a stilistički izraz nužno dovodi do odgovarajućeg jezičnog oblika. To je osobito jasno u tzv. prirodnim stilističkim sredstvima poput uzvika ili elipsa, gdje je razgradnja jezičnog ustroja znak afektivnih vrijednosti, a to znači i bogatog govornog ostvarenja. Zato se može reći da govorna stilistika istražuje i pisani jezik, pa i jezik književnosti, jer u jezičnim oblicima pronalazi i odgovarajuće govorne oblike.
Usmjerenje govorne stilistike na istraživanja percepcije i mogućnost tumačenja jezičnih oblika njihovim govornim ostvarenjima uvjetuju i podjelu ove knjige na tri dijela: (1) prikaz opće teorije afektivne i govorne stilistike; (2) eksperimentalno istraživanje izražajnosti govornih oblika; (3) govorna stilistika primijenjena na književne tekstove.