Organizirati vršnjačku pomoć u učenju.
Provoditi događanja i međurazredne akcije na razini škole u kojima će učenici različite dobi zajedno organizirati, surađivati i razmjenjivati sadržaje.
3) Prisutnost odraslih na hodnicima, šetanje ispred razreda pod odmorom, na igralištu, blizu WC-a i športske dvorane, bitno smanjuje zlostavljačko ponašanje.
Učenici se nerijetko žale da ih učitelji pod odmorom uopće ne obilaze, da ih ne poznaju, ne znaju što se njima dešava, da ne pokazuju interes i nemaju kontakta sa njima.
4) Stvoriti stav da je razgovaranje i pričanje o problemu bitno. Utvrđeno je da učenici imaju svoje razloge što ne govore o nasilju. Ankete su pokazale da mnoga djeca šute, jer iz iskustva znaju da su
odrasli najčešće nezainteresirani ili smatraju da nemaju vremena za to, a i kada nije tako mogu dati pogrešan savjet (A. Mellor, Škotsko vijeće za obrazovanje). Jedan dvanaestogodišnjak čak kaže: «Ja bih rekao bilo kome osim učiteljima. Oni ništa ne bi učinili». Stvari se po tom pitanju mijenjaju.
Savjeti koji se daju djeci u vezi problema nasilništva bitno je da su osjećajni, realistični i prilagođeni njima. I najvažnije od svega, odrasli ne smiju obezvrijediti problem ili zauzeti prezaštitnički stav prema djetetu.
Dobro je biti oprezan kod davanja savjeta koji se temelje na našem vlastitom iskustvu. Ako smo mi shvatili što nama najbolje odgovara, ne znači da će to isto najbolje odgovarati i nekom drugom.
Zato je važno: 1. pitati djecu što oni misle: a) tražiti da nabroje više različitih rješenja, b) tražiti da među njima izaberu ono koje njima najbolje odgovara i ne šteti ni njima ni drugima,
2. navesti niz strategija, različitih mogućih odgovora (kada dajemo savjet)- kako bi oni izabrali unutar toga. Isto vrijedi za rad sa roditeljima.
Poticanje na smišljanje vlastitih ideja i traženje odgovora je kvalitetniji i sigurniji način i traži više vremena. Davanje gotovih savjeta je brže i primjenjuje se kada je situacija jednostavna i jasna, a istovremeno nema puno vremena.
Ukoliko smo i dali pogrešan ili nedovoljno jasan savjet, važno je djeci to reći (iz toga uče da je u redu i normalno pogriješiti i postaju samopouzdanija). Razgovaranje sa djecom bez kritike i optuživanja pokazuje da su nam važni i korisno je za njihov kako osobni razvoj tako i školski uspjeh.
5) Djeca uče po modelu. Stoga je kod nas odraslih a) svjesnost svojih postupaka, b) istinsko prihvaćanje da su greške prirodna i životna stvar, c) spremnost na učenje i razvijanje, d) prihvaćanje savjeta, nezadovoljstava i prijedloga učenika, roditelja i kolega kao nove mogućnosti ili podsjetnik, a ne kao nepovjerenje u našu kompetenciju - ključno za razvijanje dječjeg kompetentnog ponašanja.
Zanimljivo je da se pokazalo da dijete koje je kod kuće naučilo određene neprihvatljive oblike ponašanja, u školi nerijetko nauči konstruktivne oblike ukoliko učitelj/stručni suradnik/druga važna osoba u svom ponašanju dosljedno primjenjuje model ponašanja koji traži od učenika.